<$Bilo jednom u Hrvatskoj$>

Free Website Counters

O blogu
Odlučih malo promjeniti ovaj svoj blog. Ovdje sam počeo zapisivati neke stvari samo zato da bi mi to bila "baza" za spremanje svojih sjećanja i razmišljanja... Sada ću ovaj prostor koristiti isključivo za svoje doživljaje iz Domovinskog rata. Ionako ovaj blog nije nikada ni bio zamišljen kao "pravi" blog, kojega će mnogi čitati i komentirati
tekstove. S vremenom je ipak okupio popriličan broj posjetitelja koji su uglavnom anonimni i samo čitaju. I to mi se sviđa ... ali ne smetaju mi ni komentari, naprotiv. Ako netko želi čitati i druge moje tekstove, može ih pronaći na Portalu DDRRH.COM.
A ja ovdje nastavljam samo sa svojim ratnim pričama....

Tyson

Email : tyson@ddrrh.com

O meni
Rođen sam 1973. u Slavonskom Brodu. U jesen 1991. godine otišao sam u Vinkovce i prijavio se u 109. br. HV-a. Tamo sam doživio i prva ratna iskustva koja su kasnije usmjerila moj život. U Sl. Brod sam se vratio nakon pada Vukovara i namjeravao sam se pridružiti 3.bojni 3.gbr u Sl. Brodu ali zbog godina i zbog toga što nisam odslužio JNA, nisam bio primljen. Tada sam se prijavio u 139. brigadu koja je tek bila u osnivanju i primljen sam u samostalni izvidnički vod. Krajem veljače 1992. sa grupom suboraca odlazim u Kumrovec u bojnu "Frankopan" gdje sam završio commando obuku. Nakon toga vraćam se u Sl. Brod u svoju matičnu postrojbu i s njom sudjelujem u akcijama u Bosanskoj Posavini. Krajem travnja 1992. teško sam ranjen u jednoj akciji u okolici Novog Grada. Ranjen sam u akciji, a pogođen sam s četiri metka. 2 u nogu, jedan u blizini bubrega i jedan u donji dio stomaka. U Sl. Brod u bolnicu dovežen sam praktički mrtav.Tri godine kasnije, nakon 10-tak operacija i dugotrajnog oporavka, opet dragovoljno odlazim u Orašje u postrojbe HVO-a i tamo sudjelujem u borbama oko "koridora". Nakon 2 mjeseca provedena na tom ratištu zavšavam svoj ratni put .
Danas sam umirovljeni Narednik Hrvatske vojske i 60 % RVI. Odlikovan sam Redom Hrvatskog Križa i Spomenicom Domovinskog rata.

... Ja sam samo hrvatski domoljub koji bi sutra opet učinio istu stvar ...

DDRRH

Portal dragovoljaca domovinskog rata

DDRRH je portal koji je pokrenula grupa dragovoljaca iz Slavonije. Osim njih, na portalu surađuju i pomažu dragovoljci iz cijele Hrvatske. U sklopu portala nalazi se i Forum koji sa raznovrsnim temama otvoreno progovora o svemu. Također, na Forumu se pokušava objaviti što je moguće više raznih dokumenata vezanih uz Domovinski rat i neprijateljsku stranu. Pokušavamo od njega napraviti neku vrstu arhive materijala vezanog za Domovinski rat. Pozivam sve hrvatske branitelje da nam se pridruže na Portalu i Forumu i da svojim ratnim fotografijama, dokumentima ili pričama, sudjeluju u očuvanju isitne o Domovinskom ratu.
Mlađe generacije također pozivam da nam se pridruže jer zbog njih i naše djece se i trudimo toliko.

Što su to Branitelji
Pred izbore smo heroji a poslije izbora smo povlaštena kasta. Ubacili su među nas svoje ljude, razjedinili su nas, posvađali … Izmislili su 500.000 branitelja, obezvrijedili svu našu borbu, čistu i pravednu. Izjednačili su istinske domoljube sa kalkulantima. Strpali nas sve u isti koš i od tamo izvuku ponekog od nas kada im to treba, kao zeca iz šešira. Ako imamo sreće pohvale nas, ako nemamo onda nas predaju Haagu.... ili DORH-u. Ovisimo isključivo o trenutnoj politici i služimo za političke obračune ili skupljanje političkih bodova. I tako prolaze godine…

Do kada tako braćo !?

Tysonove priče

12.04.2009., nedjelja

Neda mi se više pisati ....

Za koga? Zašto? Neda mi se više...a i neću biti u mogućnosti ...

- 19:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.02.2009., četvrtak

SPAČVA – LIPOVAC

Tri dana nakon Nove Godine potpisano je tzv. „Sarajevsko primirje“ između Hrvatske vojske i JNA i srpskih paravojnih potrojbi. 04.02.1992. naš Samostalni izvidnički vod poslan je u Županju a tamo smo dobili upute za daljnje zadaće. S obzirom da je upravo stupilo na snagu primirje, zadaća nam je bilo isključivo izviđanje terena u šumi Spačva prema okupiranom selu Lipovac koje se nalazilo gotovo na samoj granici sa Srbijom.

Srbi su Lipovac zauzeli još u Listopadu 1991.g. i to tek tri dana nakon što su se naše snage povukle iz Lipovca. Zbog čega su se naši povukli iz Lipovca bez borbe ostavit ću drugima da razmatraju. Nakon što je pao Lipovac, pali su i Apševci, Podrgađe, Donje Novo Selo a na kraju i Nijemci.

Nakon povlačenja iz Lipovca, naše snage su se povukle do motela „Spačva“ na auto-cesti Zagreb – Beograd. Na tom mjestu auto cesta prelazi preko riječice Lubanj i tu je auto cesta dignuta u zrak. S obzirom da se radi o velikom šumskom prostoru, Sbi su mogli jedino auto-cestom krenuti prema Županji, barem što se tiče tenkova i ostale tehnike. Na tom dijelu auto-ceste naše snage su bilo vrlo slabe i da se neprijatelj odlučio za napad s jakim snagama u ljudstvu, bez problema bi brzo došao do Županje. I dan danas se čudim zašto nakon pada Vukovara, pa čak i prije toga, Srbi nisu orijentirali veći dio svojih snaga baš na ovaj pravac…. Ali očito nisu imali dobre obaviještajne informacije.
Naše snage na mjestu na kojem su dignuli auto-cestu u zrak su bile jako slabe. Radilo se više o punktu sa nešto malo protuoklopnog naoružanja nego o pravom vojnom položaju.

Nakon što smo stigli na to područje, odmah smo započeli sa izviđanjem terena. Šuma Spačva je ogroman prostor smješten u slavonskoj ravnici, i bilo je jako puno „ničijeg teritorija“ koji nije kontrolirala niti jedna strana. A takvi teritoriji su najopasniji jer su u njih zalazili i naši i njihovi izviđači. Osim toga, postojala je opasnost da naletimo na neku našu grupu lokalnih vojnika koji su poznavali teren pa su se samoinicijativno uputili u izviđanje. U gustoj i nepreglednoj hrastovoj šumi na „ničijoj zemlji“ teško je prepoznati tko pripada kojoj vojsci i uglavnom se prvo puca a tek onda se pita tko je s druge strane…
Kroz područje koje smo izviđali , prolazila je rijeka Spačva. Kako je ona bila vrlo vijugava, i po nekoliko puta u danu smo morali prelaziti preko zaleđene rijeke. Prelazili smo jedan po jedan i to iz dva razloga. Prvi je bio taj što nismo znali koliko je debel led na rijeci a drugi je bio taj što nismo znali što nas čeka na drugoj obali. Najgore je bilo onome koji je išao prvi, morao je paziti na svaki korak na zaleđenoj rijeci a osim toga bio je savršena meta u slučaju da se neprijatelj nalazio na suprotnoj obali. Ostali su uvijek bili raspoređeni uz obalu i bili u spremni da odmah otvore vatru u slučaju da netko zapuca na onoga koji je prelazio. Kada bi onaj prvi stigao na drugu stranu, prvo bi izvidio kakva je situacija u blizni mjesta na kojem je prešao i tek kada bi se uvjerio da je sve čisto, dao bi znak slijedećem da krene. I tako nekoliko puta u danu …

Za vrijeme izviđanja nismo naišli na neprijateljske vojnike ali smo na obali rijeke pronalazili male logore s ostacima ubijene divljači. Očito se radilo o krivolovcima i sasvim sigurno o Srbima jer naši nisu zalazili tako daleko u „ničiju zemlju“. U prilog tome ide i činjenice da je to mjesto bilo puno bliže okupiranom Lipovcu nego našim položajima. Nailazili smo i na male šumske kolibe, šumarske kuće itd. Svaki od tih objekata je trebalo pažljivo istražiti jer osim što je netko mogao biti u njima, postojala je opasnosti da su minirani. Nismo nikoga našli u njima ali bili su vidljivi tragovi boravka. Netko ih je povremeno koristio i u njima smo pronalizili neke osobne stvari, dijelove vojne opreme srpskog porijekla, hranu, rakiju …
Jednom prilikom smo u blizini čuli glasove i zvukove sjekire. Četnicima je bilo hladno pa su skupljali drva za ogrjev. Nismo se upuštali u sukobe jer smo se nalazili daleko od naših položaja, a i nismo htjeli odavati svoju prisutnost. Osim toga, na snazi je bilo primjere i zapovijed je bila da se izbjegavaju bilo kakvi sukobi. I naravno, bilo kakav sukob bi ugrozio daljnja izviđanja i prikupljanje informacija o njihovim snagama i položajima.
Na osnovu prikupljenih informacija iz višednevnih izviđanja terena, zapovijedništvo u Županji je pripremilo plan za uspostavu prave crte obrane prema Lipovcu. Novi položaji pomaknuti su oko kilometar i pol prema Lipovcu u odnosu na stari položaj, također na auto-cesti Zagreb–Beograd. Na tom mjestu je završavala šuma Spačva i cesta je prolazila kroz sredinu velike čistine okruglog oblika. Rovovi su iskopani s lijeve i desne strane ceste uz rub šume. Na lijevoj strani od auto.ceste, zadnji rov se nalazio na obali rijeke Spačve. Na kraju čistine cesta je opet prolazila koz jedan mali dio šume u dužini od 300-400 m. Na tom mjestu, prilikom povlačenja iz Lipovca, naše snage su na cestu porušile ogromne hrastove te na taj način napravile barikade, odnosno zapreke za prolaz tenkova i ostalih vozila. Šuma s lijeve i desne strane bila je doslovno posijana minama. Najgore je bilo to što nitko nije točno znao koliko mina je postavljeno a o nekakvim shemama minskog polja nije bilo ni govora. Sve je napravljeno na brzinu prilikom povlačenja …

Nove položaje Hrvatske vojske je uspostavila te ih držala 139. brigada HV-a iz Slavonskog Broda. Nakon uspostave položaja, svoje izviđačke aktivnosti usmjerili smo na samo mjesto Lipovac. Zadatak je bio utvrditi točne položaje srpskih snaga oko Lipovca te njihovu snagu.
Netko od „bisera“ iz zapovijedništva, odlučio je da mi izviđači moramo biti ispred naših položaja i to na samoj barikadi, dakle otprilike 1 km ispred naših rovova. Normalno je da kao izviđači idemo naprijed u izviđanje i to smo cijelo vrijeme radili ali da moramo danima boraviti na barikadi ispred položaja nije imalo nikakvog smisla. Bio je Siječanj 1992. godine i bila je gadna zima. Sve je bilo prekriveno snijegom… Osim toga, jedino mjesto u kojem smo imali kakav-takav zaklon, bilo je u šumici s desne strane auto-ceste, odmah do barikada. A šumica je navodno bila minirana … Pitali smo se stalno zašto moramo biti tako daleko ispred rovova danima a zna se da na takvom mjestu moramo biti tihi, ne smijemo paliti vatru itd. Da bi se ugrijali morali smo se kretati a svako kretanje kilometar ispred rovova bilo je vrlo opasno. Pogotovo kretanje u miniranoj šumici…. Jedini zaključak koji nam se nametao kao logičan bilo je to da u slučaju da neprijatelj krene prema našim položajima prvo naleti na nas i da to bude upozorenje onima na položaju. Bilo smo ostavljeni na ničijoj zemlji između naših i neprijateljskih položaja kao žrtveni janjci … Na barikadi smo provodili po 3-4 dana a tada bi nas zamjenjivali naši prijatelji iz Samostalnog izvidničkog voda a mi bi smo odlazili 3-4 dana u Županju na odmor. Provesti 3-4 dana u šumi na temperaturi od -10C, bez kretanja i grijanja, ostavljalo je posljedice. Preko dana je još bilo i dobro, išli smo u izviđanja prema Lipovcu, naganjali se s njihovim izviđačima, postavljali im mine, oni nama… Pucali su na nas snajperom, mi njima pravili zasjede… Ali po noći, po toj velikoj hladnoći, kada se nismo smjeli kretati zbog opasnosti od mina i zbog buke koju bi smo stvarali na zaleđenom snijegu, vrijeme smo provodili pod vedrim nebom, naslonjeni na neko drvo i obučeni u nekoliko slojeva robe. Unatoč tome, smrzavali smo se i dečki su počeli oboljevati. Jednu večer je i mene uhvatila gadna groznica. Tresao sam se od temperature. Davali su mi rakije da se malo ugrijem ali nije baš pomagalo. Tada je moj prijatelj Saša iskopao nožem u zaleđenoj zemlji kanala uz cestu neku rupu, dovukao haubu od nekog starog „stojadina“ koji je naletio na minu, i haubom prekrio rupu. U njoj je naložio malu vatru a rupa u zemlji i hauba su štitili da se vatra ne vidi u noći. Dovukao me je do vatre da se ugrijem… rizikovao je svoj i druge živote da mene spasi … Moj frend Sale….

U blizini samog Lipovca, nalazila se crkva sv. Luke – Lučica, koja potiče još iz 11. stoljeća. To je jednobrodna gotička crkva s poligonalnom apsidom i karakterističnim drvenim zvonikom. Prema izvorima, tu se nalazio prvo samostan Templara, a zatim samostan Franjevaca koji je srušen dolaskom Turaka. Prvi put se obnavlja u 19. st., a temeljitu obnovu doživljava za vrijeme biskupa Strossmayera. Na njoj je bio izvješen i znak zaštićenog spomenika kulture. U nekoliko navrata dolazili smo do nje. Trošnim ljestvama popeli bi smo se na toranj a sa njega smo imali odličan pogled na Lipovac. Sa tornja smo uspjeli zabilježiti većinu srpskih položaja, njihove ukopane tenkove izvan sela, punktove, smjene na punktovima, broj vojnika … Iz crkve smo iznjeli sve vrijedne sakralne predmete te ih predali svećeniku u Županji. Prilikom jedne od „posjeta“ crkvi, urušile su stare i trošne drvene stepenice koje su vodile na toranj. Srećom, nitko nije nastradao ali je to izazvalo popriličnu buku koja je upozorila Srbe na naše prisustvo. Danima smo im dolazili u neposrednu blizinu i sada smo bili otkriveni . Unatoč primirju, Srbi su otvorili mitraljesku vatru prema crkvi i ispalili jednu tenkovsku granatu. Do tada smo se već izvukli na sigurnu udaljenost i gledali smo kako granata pogađa crkvu…
Izgubili smo vrlo važan promatrački položaj a osim toga sada je neprijatelj znao da se „muvamo“ oko njih. Nakon toga i oni su pojačali izviđačke aktivnosti. Uz lokalne četnike i doborvoljce iz Srbije, u Lipovcu su bile smještene i regularne jedinice JNA. O kakvim jedinicama se radi, saznali smo uskoro kada su izviđači JNA krenuli prema nama. Sa sobom su imali i posebno istrenirane pse ….

Crkva svetog Luke je među najkvalitetnijim primjerima gotike u Hrvatskoj i svrstana je među kulturna dobra od nacionalnog značenja.Ova fotografija je nastala nakon Domovinskog rata kada je počela obnova crkve

Križ iz crkve svetog Luke

Nakon toga uslijedila su nadmudrivanja nas i njihovih izviđača. Posljedica toga nadmudrivanja bio je jedan naš ranjeni a oni su imali puno više gubitaka. Prilikom jednom od takvih odlazaka prema Lipovcu, Dedo je nagazio na „paštetu“ . Išli smo uobičajenom stazom ali očito su njihovi izviđači prije toga postavili mine. Bila je to osveta za njihove gubitke par dana ranije… Dedo je ostao bez stopala.

Kada su u zapovijedništvu zaključili da Srbi nemaju namjeru dalje napredovati ovim pravcem prema Županji, i kada su vidjeli da smo počeli sve više ulaziti u sukobe s četnicima u Lipovcu, sredinom Veljače '92.g. vratili su nas u Sl. Brod.

- 21:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.02.2009., petak

POČETAK

Bilo je ljeto '91., kraj školske godine . U glavi su mi bili samo tulumi, cure, ekipa … Međutim, crni oblak s istoka polako je zatamnjivao nebo ..

U ono vrijeme, neposredno prije eskalacije sukoba, imao sam „čvrstih“ 17 godina. Još koji mjesec i punoljetnost, a onda me više nitko neće moći zaustaviti. Tako nekako je i bilo, ali nisam dočekao još tih par mjeseci nego sam se nešto ranije uputio ….u Rat.

Iako, mislim da je meni rat počeo puno ranije, na neki moj način. Bio sam tinejdžer i imao sam neke druge prioritete, ali ipak sam bio svijestan što se događa, i nisam to mogao samo promatrati. Čudio sam se nekim ljudima oko sebe kako se prave da ne vide što se događa…. a rat sve bliže. Prvo što se nametne u glavi jednog takvog 17-godišnjaka je to da se treba što prije uključiti u obranu Hrvatske. Uopće mi nije bilo jasno kako to ljudi ne razumiju i kako pred takav rat oni razmišljaju što bi i kako bi … Zar nije logično da se organiziramo i branimo ?

Stariji su se okupljali u Narodnu Zaštitu, zatim neki u rezervni sastav MUP-a, pa je krenula i vojska, počele se osnivati brigade… tako je krenulo. To ljeto sam proveo u gradu koliko sam mogao i zabavljao se na kućnim tulumima, ali stalno sam se vrtio oko mjesta gdje je bila vojska. Tražio sam poznanike i raspitivao se da li i ja mogu s njima. Naravno, problem su bile godine i nitko nije htio odgovarati za dijete…. Ipak, nas par mlađih, nismo samo čekali. Na svoj način smo se borili.

U to vrijeme, moj otac je radio u „Đuri Đaković“ i često je bio na terenu na održavanju opreme. Kada ga nije bilo doma po nekoliko dana, ja bih preuzimao njegovo dežurstvo u „noćnoj straži“. Sva mjesta imala su organiziranu Narodnu Zaštitu u sklopu koje su se držale noćne straže u selu. Uglavnom se radilo o timovima po dva čovjeka i jednim koji je bio u bazi, kraj telefona. Svaki pripadnik Narodne zaštite dužio je komad vatrenog oružja. Radilo se o „tandžarama“, lovačkim puškama, ponekom privatnom pištolju, kuburi ručne izrade, noževima … Stražari su prolazili kroz mjesto naoružani, pokušavajući biti što neprimjetniji. Dok bi automobili prolazili cestom, stajali su u sjenama krošnji, a zatim nastavljali ophodnju. Moje mjesto bilo je udaljeno 7 km od centra grada a najbliža bojišnica bila je udaljena 50-tak km. Tada još ni vojarne nisu bile osvojene a u mome mjestu se nalazilo najveće vojno skladište minsko-eksplozivnih sredstava za bivšu općinu Sl. Brod. Udaljeno svega 1 km od glavne ceste a pored crkve u centru mjesta vodio je put prema skladištu. Put je bio zatvoren za civile, iako su ljudi tamo imali svoju zemlju, a bio je otvoren samo za vozila JNA. Tokom noćne straže zastajali smo pored crkve i iz zaklona promatrali aktivnosti JNA. Sve to smo na kraju dežurstva zapisivali u dnevnik i svako jutro su se ti izvještaji nosili … negdje.

Kao tinejdžeru, to mi se tada činilo uzbudljivo ali i logično. Kako se ratna situacija zahuktavala, tako su i te straže postajale ozbiljnije, naročito kada se krenulo u blokadu JNA objekata. Vojno skladište u mome mjestu je posebno bilo osjetljivo jer kada bi ono odletjelo u zrak posljedice bi bile nesagledive …. čak i za sam grad. Nakon trodnevne blokade, prekidanju u opskrbi električnom energijom, hranom, vodom i ostalim, pristigle su i postrojbe 108. brigade, i jedan gusjeničar, mislim da je bio onaj što izvlači tenkove iz blata … U tome skladištu je bila isključivo municija. Nekoliko zgrada punih metaka za „kalašnjikov“, „tandžaru“, sve vrste mina, granata, bombi i sve to u ogromnim količinama! Tek poneki sanduk sa pištoljima i puškama. Ali zato, 20-tak km dalje, nalazi se drugo skladište u kojem se nalazi sve moguće naoružanje, od pištolja do bestrzajnih topova i „protuavionaca“ . Ne treba ni govoriti što je ta količina oružja iz ovih skladišta značila za prekretnicu rata .

Domaći mangupi iz mjesta, puna su tri dana i tri noći proveli u šumama iznad tog vojnog objekta. Tri noći su prilazili isturenim stražama vojnika JNA i pokušavali stupiti u kontakt s nekim od tih jadnih ročnika. Znali smo da su s druge strane naši vršnjaci, vjerojatno uplašeni… Bilo je i uspješnih pokušaja ali bilo je i pucanja pa smo morali dobrano skakati po šumi naglavačke . Zato vrijeme vojska je pregovarala sa zapovjednikom objekta o predaji. Prekinuli smo im i telefonsku vezu sa glavnom vojarnom u gradu. Bili su gladni, uplašeni i imali su na umu što prije otići svojim kućama …

Sjećam se ranog jutra kada su javili da se predaju i kada ih se čekalo na barikadi na glavnoj cesti. Dolazili su u tihoj koloni raskopčanih jakni i opasača, i s rukama prekriženim iznad glave. Na čelu kolone nalazio se major JNA. Prvo što je upalo u oči svima, bio je njegov pištolj za pojasom. Na barikadi je stajao Njofra s crnom beretkom i sunačanim naočalama. Na rukama je imao rukavice bez prstiju i „kašanjikov“ je držao spuštenim pored noge, spreman da brzo reagira. Sa svih starana stajali su u zaklonima pripadnici Narodne Zaštite i dečki iz 108. brigade. U trenutku kada je stigao do Njofre, JNA časnik počeo je sa službenom predajom te je stigao do toga kako kao zarobljeni časnik ima pravo zadržati svoje osobno kratko naoružanje … i tada je dobio takvu pljusku da mu se zavrtilo u glavi. Šamarčina, ona prava „seljačka“, zarobljenom časniku … nije baš po Ženevskoj konvenciji ali daj Bože da nam je to i nama i njima bio najveći zločin.

Nikada neću zaboraviti one uplašene vršnjake kako su mislili da ćemo ih sve pobiti. Na političkoj nastavi su im punili glave s ustašama koji će ih poklati ako se predaju.

Skupilo se cijelo mjesto, svatko je donio od svoje kuće dijelove civilne odjeće, sve što se moglo ! Mladi vojnici JNA već 2 sata nakon predaje bili su nahranjeni, okrepljeni, presvučeni u civilnu odjeću i autobusima prebačeni u Bos. Brod pa od tamo tko je kuda htio.

Slijedeća dva dana se iz skladišta izvozilo streljivo. U prostor skladišta stalno su pristizali privatni traktori i kamioni i u njih se bez prestanka ukrcavalo. Ipak je prvo vojska pročešljala glavne zgrade, i bilo je zabranjeno ulaziti u druge objekte (spavaone, kancelarije itd) zbog opasnosti od miniranja. Međutim, isto tako je postojala mogućnost da JNA pošalje avione da raketiraju skladište prije nego se izvuče oružje van.. Zbog toga se i tolerirala tolika prisutnost civila. Jednostavno je količina naoružanja bila tolika.

Dok su vozila izvozila naoružanje, grupa civila je nekontrolirano haračila po ostalim prostorijama. Uglavno se pronalazilo osobno naoružanje i bombe, te puno dijelova različite vojne opreme … Pomalo je izmicalo kontroli i samo je bilo pitanje vremena kada će netko nešto aktivirati. Civili su u naručjima nosili bombe, kao da kukuruz nose … Vojnici su se hvatali za glavu kada bi tako nešto vidjeli ali jednostavno nije bilo vremena. Ipak, nekako je tek specijalna policija uspjela spriječiti civile da dalje tumaraju i prevrću po pomoćnim zgradama. Sve ljudstvo se skoncentriralo na utovar naoružanja i na što hitnije pražnjenje. Veliki dio se uspio izvesti ali toliko je toga bilo a nije bilo adekvatnog smještaja. Svi mjesni Društveni domovi po selima, pretvoreni su u skladišta i tako 20-tako kilometara u krugu. Dio naroužanja je odmah vožen na prvu crtu. Tri dana nakon osvajanja skladišta, JNA MIG napao je skladište i raketirao ga. Na veliko čuđenje, rakete su završile daleko iza objekata u šumi. Par mjeseci kasnije jedan JNA pilot, Hrvat, prebjegne s avionom na hrvatsku stranu i ispriča kako je imao zadatak da raketira to skladište ali je namjerno pogodio u šumu iza ….

U našem Društvenom Domu, imali smo prostoriju za mlade. Tamo smo se okupljali subotom, puštali glazbu, družili se … I mi lokalni klinci, koji smo na taj način sudjelovali u zauzimanju vojnog objekta, već koji dan kasnije razmišljali smo o svojim tinejdžerskim stvarima, makar na jednu večer … I baš tu večer uleti nam u prostoriju Robert, lokalni hadezeovac, par godina stariji od mene. Nisam ga vidio ni na jednom dežurstvu, ni na jednoj straži a pogotovo ovih dana ga nije bilo…

Počeo je vikati na nas, kako se možemo zabavljati dok ljudi ginu. Kako nikad nisam mogao držati jezik za zubima, pitao sam ga gdje je on bio ovih dana jer ga nisam vidio nigdje … Tek tada je poludio, znao je da mora odglumiti neki autoritet pred klincima . Prišao je psujući mi majku i pri tome pokazivao na pištolj za pojasom. Kakvo dokazivanje domoljubne hrabrosti pred jednim tinejdžerom, 50 km od bojišnice ….

Mjesec dana nakon toga, ja sam bio u Vinkovcima, u paklu rata, a Robert je bio u rezervnom sastavu policije. Nakon prvog terena u Vukovaru u ljeto '91., vratio se sa zamotanom rukom. Navodno ju je nekako ozljedio i zbog toga nije mogao na slijedeći teren u Vukovar. Neko vrijeme je bio na bolovanju a potom je nestao.… Nakon nekog vremena čuli smo da je u Njemačkoj, otišao je u sred rata.

Par godina kasnije, vraća se Robert iz Njemačke, oženio se, kupio auto, potražio staru ekipu…. A ja, onaj tinejdžer kojemu je on prijetio, sada invalid Domovinskog rata, a on … opet glavni hadezeovac u mjestu. Ne bih se čudio ni da ima invalidnost koju je zadobio u Vukovaru ….

Onaj tko ne shvaća kakav je osjećaj dati sebe za nešto što voliš, taj će zauvijek ostati uskraćen za najljepši ljudski osjećaj …..

- 12:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.11.2008., petak

Bosanski lonac (3)

Povratak iz mrtvih

…. Polako sam otvorio oči još uvijek ne shvaćajući gdje se nalazim i što se dogodilo. Iznad sebe sam ugledao krošnju stabla i sunce koje je prodiralo kroz njega. Polako sam se počeo prisjećati svega. Polako sam okrenuo glavu u stranu i ugledao Dejanovo nepomično tijelo … O Bože, ipak nije bio ružan san . Shvatio sam da sam neko vrijeme bio u nesvijesti a koliko dugo, nisam znao. Pažljivo sam počeo osluškivati. Čak se ni ptice nisu čule…vladala je neka zlokobna tišina. Tada sam opet pomislio na pušku i krenuo rukom da je potražim. Tek tada sam shvatio da u ruci još uvijek držim bombu. Pokušao sam se polako pomaknuti ali nisam mogao. Bio sam sav ukočen, a u istom trenutku me je zaboljelo na nekoliko mjesta… Neko vrijeme sam još malo osluškivao a kada nisam čuo nikakve sumnjive zvukove u blizini, počeo sam tražiti pušku. Jedino sam mogao micati glavu i malo gornji dio tijela i ruke. Od stomaka prema dolje nisam osjećao gotovo ništa osim neke čudne tupe boli… Malo sam nakrivio glavu na stranu i počeo gledati oko sebe. Prvo što sam vidio bila je zemlja natopljena krvlju. Popipao sam krv prstima i ona krv uz samo tijelo je bila topla a malo dalje od tijela je već bila hladna. Zaključio sam da već duže tu ležim ali i da još uvijek krvarim. S obzirom da nisam mogao sjesti, rukom sam počeo istraživati po sebi mjesta na kojima sam ranjen…. Jedino što sam osjetio bila je uniforma natopljena krvlju. Osjećao sam oštru bol u visni desnog bubrega a kada sam ruku stavio na stomak , opet samo krv … Pokušao sam pomaknuti desnu nogu i uspio sam. Tada sam s njom pokušao pomaknuti lijevu i tada me je presjekla oštra bol, kao da mi je netko zabio nož u glavu. Opet sam pokušavao namjestiti glavu tako da vidim što je s lijevom nogom. Ono što sam vidio nikako mi se nije svidjelo … Noga je stajala u nekom čudnom položaju. Shvatio sam da je gotovo prepolovljena u potkoljenici i da nije dobro. Oko nje sam vidio da je najviše krvi…. Pronašao sam u džepu na prsima prvi zavoj ali nisam imao snage da ga otvorim. Ona oštra bol u visini bubrega bila je od noža. Metak je pogodio u nož i prošao kroz njega u tijelo a metalni dijelovi futrole i noža ostali su zabijeni u tijelo…. Imao sam zavoj, nisam ga mogao otvoriti, a da sam i mogao otvoriti nisam se mogao pomaknuti…. Kakva glupa situacija. Jedino što mi je još besprijekorno funkcioniralo bio je mozak.

U jednom trenutku začuo sam dozivanje, i to vrlo blizu. Umirio sam se jer nisam znao što se u međuvremenu događalo. Znao sam da su moji dečki izvukli ranjene i da smo ostali ja i Dejan da ih štitimo, a kada smo i mi pogođeni, naši više nisu mogli do nas. Čudio sam da četnici već nisu došli do nas. Kada smo bili pogođeni bili su nekih 40-50 m od nas. Dozivanje se ponovilo i shvatio sam da su u pitanju četnici. Zvali su nas : „Ujoooo ! Jesi živ ujo ?! Jebat ćemo vam majku ustašku ! Zaklat ćemo vas ko svinje…“. Šutio sam, to sam jedino mogao. Znao sam da ne smijem gubiti glavu i paničariti. Nisam se smio niti javiti. Da su četnici bili sigurni da smo ranjeni ili mrtvi već bi došli. Moja prednost je bila u tome što nisu znali koliko nas je i u kakvom smo stanju. Ne'š ti prednosti …. Nisu znali niti točnu lokaciju iako su bili jako blizu. Da sam im odgovorio znali bi gdje sam i jedna bomba u kanal u kojem sam ležao, bila bi dovoljna . Nastavili su dozivati svakih par minuta, a mene je počelo sve više boljeti. Tijelo se hladilo, izgubio sam puno krvi i sve mi je teže bilo ostati priseban, ali bombu nisam ispuštao iz ruke. Borio sam se sa nesvijesticom, počeo sam drhtati, bilo mi jako hladno… Kroz glavu mi je prolazio cijeli život, djetinjstvo, škola, prijatelji, roditelji … U jednom trenutku mi se učinilo da čujem još neko dozivanje ali s druge strane i iz veće udaljenosti. Opet se ponovilo i ovaj puta sam shvatio da me netko doziva po imenu ! O Bože, haluciniram li ja ? Više nisam znao što je stvarnost , bio sam u nekom polusnu…. Usta su mi bila suha i poželio sam najhladnije pivo na svijetu. Tada sam pomislio kako gubim razum. Želim pivo a četnici mi psuju majku ustašku…. Opet mi se učinilo da me netko doziva po imenu… Prestao sam drhtati, više mi nije bilo hladno, samo sam bio umoran.
Počeo sam sklapati oči i sve teže sam se prisiljavao da ostanem budan. Više nisam mogao niti pratiti što se događa oko mene. Eh, da su glupi četnici znali, mogli su birati kako da me ubiju… U jednom trenutku me je trgnuo iz tog polusvijesnog stanja neki čud zvuk u neposrednoj blizini. Naglo sam se „razbudio“. Mirno sam ležao ali mozak mi je opet radio 100 na sat. Zvuk se ponovio i shvatio sam da netko kroz šumu polako prilazi kanalu u kojem smo ležali. Odmah sam zaključio da s te strane mogu samo četnici doći… Znači, ipak se banda kukavička odvažila provjeriti što je s nama. Polako sam okrenuo gornji dio tijela u stranu i namjestio se u nešto slično ležanju na boku s tim da su noge ostale u prijašnjem položaju. Dejan je ležao mrtav pored mene. Naslonio sam glavu na njega a ruku s bombom stavio ispod sebe. Zadnja želja mi je bila da ne zapucaju odmah u mene. Nadao sam da će ipak prvo provjeriti da li sam živ. Nadao sam se da će me nogom gurnuti ili prevrnuti na bok, a tada bi tome četniku zadnje bilo što bi vidio moj pobjednički osmjeh …. Ja sam ionako bio gotov ali htio sam barem još jednog povesti sa sobom na put bez povratka ….

Zvukovi su bili sve bliži, bolovi su me razdirali ali ležao sam mirno. U glavi mi je opet bilo nevjerovatno bistro. U jednom trenutku začuo sam korak odmah iznad mene, na rubu kanala…dakle, to je to, samo da ne zapuca odmah, samo da ne zapuca ….

Tada mi se učinilo da sanjam. Začuo sam tihi ali poznati glas ; „Dražene, Dejane …O jebem ti život ! O Bože dragi…pobijeni su obojica!“ . Prepoznao sam Coletov glas. Potiho kroz zube je psovao četnicima sve po spisku… Polako sam se okrenuo , osjetio sam nevjerovatno olakšanje, samo sam se nasmješio Coletu i onesvijestio se….

*****
Cole, njegov brat Cule i Kingo, uspjeli su se, puzeći gotovo 2 sata, probiti do nas. Poslije su mi pričali da kada sam se okrenuo prema njima, da mi je iz ruke ispala bomba a oni jadnici su mislili da sam je bacio na njih pa su pobacali u stranu. Na sreću, osigurač je još bio na mjestu ….

*****
Ubrzo sam se opet osvijestio, a kada sam pogledao oko sebe shvatio sam da ležim na leđima, da dvojica pužu uz mene i držeći me za ovratnik vuku uz sebe. Kingo je bio iza nas i vukoao je Dejana. Kako sam bio na leđima i vukli su me glavom prema naprijed, mogao sam vidjeti sve što se događa iza nas, samo sam trebao malo dignuti glavu. Shvatio sam da nisam dugo bio u nesvijesti jer smo prešli nekih 30-tak metara od mjesta na kojem sam ležao. Problem je bio u tome što su me vukli uz rub kanala, odnosno uz rub čistine. S druge strane kanala koji je bio širok jedva 2 metra, bila je gusta šuma i grmlje. Kroz to nas nisu mogli vući a i stvarali bi veliku buku. Ovako su nas izvlačili po travi i brže smo se kretali ali bilo smo laka meta…. Bilo je bitno preći nekih 150-200 metara do mjesta na kojem nasip Save zavija i nakon toga nas četnici više nisu mogli vidjeti. Iznenada se začula pucnjava iz blizine. Meci su počeli fijukati oko nas. Braća Cole i Cule me nisu ispuštali i nisu se zaustavljali nego su još brže potegnuli. Vukli su me a ja sam mislio da mi dijelovi tijela otpadaju putem … Malo sam pridigao glavu i ugledao bljskanje pucnjeva s onog mjesta na kojem smo ležali. Još 10-tak minuta i četnici bi stigli prije mojih dečki … Meci su i dalje zujali oko nas i bilo je sve gadnije. Nisam mogao ništa i samo sam gledao kako mi se kraj glave zabijaju meci u zemlju, gotovo da sam osjetio njihovu vrućinu… Više nismo mogli dalje. Cole se brzo okrenuo na leđa, skinuo i raširio zolju i pitao me : „di su ?! od kuda pucaju?“ . Više nisam imao snage ni govoriti , ali nekako sam mu promrmljao da su tamo gdje smo ležali. Nanišanio je zoljom u tom smjeru ali zolja nije reagirala. Još jednom je stisnuo okidač na zolji i opet ništa. Pogledao je u nju i tada je vidio da je jedan metak pogodio zolju dok mu je bila na leđima…Opet smo imali ludu sreću jer zolja nije eksplodirala na njegovim leđima. Brzo je zapucao iz „srpkinje“ prema četnicima a njegov brat me je nastavio vući. U jednom trenutku sam vrisnuo od boli, nešto mi se zabolo u leđa… A četnici su i dalje pucali. Okrenuli su me na bok u vidjeli da se ostatak neke odsječene grane koji je onako oštar virio iz zemlje zaglavio pored noža, a nož mi je i dalje bio u tijelu… Nisu ga smjeli vaditi jer tek tada bi nastalo veliko krvarenje iz tako velike rane. Malo su me vratili nazad i opet povukli pored toga oštrog ostatka grane . A sve to vrijeme meci su zujali oko nas poput dosadnih komaraca …

*****

Kasnije, kada smo prepričavali tu situaciju, nitko od nas nije mogao objasniti kako niti jedan metak nije nikoga pogodio. Po žestini pucnjave pretpostavili smo da je barem 3-4 četnika stalno pucalo po nama. Dečki su kasnije na uniformi pronašli nekoliko nevjerovatnih rupa od metaka. Jednom je jedan prošao kroz ovratnik prsluka, drugog je metak samo lagano okrznuo između donje usnice i brade…Sveukupno je bilo na njima trojici oko 10-tak rupa od metaka a nitko niti ogreban ! Nikada si to nismo mogli objasniti jer i najlošiji strijelci bi pogodili nekoga s te udaljenosti barem jednom… Kao da nas Božja ruka štitila ….

*****

Nekim Božjim čudom smo stigli do dijela na kojem nasip Save zavija i nakon toga ćemo biti sigurni, više nas četnici neće moći vidjeti. Tamo nas je čekalo pojačanje…. Eh, a to pojačanje se sastojalo do par pripadnika HVO-a i ABiH koji su skupili dovoljno hrabrosti da napuste položaj i dođu barem do ovoga dijela do kud je bilo sigurno… U pamćenje mi se urezalo prestravljeno lice jednog bosanskog vojnika koji je u mene gledao kao u avet. Nosio je crnu beretku na glavi sa onima ljiljanima, oznakom ABiH. Tada sam se opet onesvijestio.
Slijedeća scena koje se sjećam kada sam opet otvorio oči bili su vojnici s puškama koji su žurnim koracima odlazili u smjeru iz kojega smo mi došli. Opet sam ležao na travi. Tek tada sam shvatio da mi netko pokušava previti rane. Kada je primjetio da sam otvorio oči, samo je uzviknuo ; „Živ je !“ . Okrenuo sam glavu u stranu i vido Kinga i Coleta kako vojničkim bajunetama pokušavaju odsjeći dvije deblje grane. Napokon im je to uspjelo a onda su na njih navukli dvije vojne jakne i tako napravili improvizirana nosila. Bili smo izvan vidnog polja četnika ali naši položaji i prijelaz na Savi su još bili daleko…. Tada sam već svako malo gubio svijest i dolazio sebi. Više me nije ništa boljelo, bio sam čudno miran… Ne znam više ni koliko je sve to trajalo ni kako se točno odvijalo, samo se sjećam kratkih detalja kada bih se osvijestio i brzo bih opet padao u nesvijest.

Kada sam slijedeći put otvorio oči, ugledao sam nebo iznad sebe i zučao brujanje nekog motora. Pomislio sam da se vozim u nekom kabrioletu. Zar je moguće da sam ipak sve ono sanjao ? Okrenuo sam glavu na stranu i ugledao vodu, spustio sam pogled prema dolje i vidio nekog vojnika koji mi je namignuo i rekao ; Drži se jarane, vozim te preko Save, uskoro si u sigurnim rukama“… Opet sam se onesvijestio.

Po tko zna koji puta otvaram oči i ugledam hrpu nepoznatih lica nagnutih nad mene. Nikada neću zaboraviti onaj strah u njihovim očima, nikada ! Bili su preplašeni ali svejedno su se tiskali oko mene da bi me bolje vidjeli… a ja sam se čudio što je svim tim ljudima, što ima na meni tako zanimljivo da me tako promatraju. I zašto taj tako očiti strah na njihovim licima ? Pitao sam ih gdje se nalazim a jedan od njih se primaknuo gotovo do mog lica i pitao me što sam rekao. Ponovio sam pitanje a on se još bliže primaknuo i opet tražio da ponovim. Nije mi bilo jasno tko je lud ovdje, ja ili oni. I da li se sada ovo stvarno događa ili sanjam ? Što je stvarnost a što fikcija ? Ništa više nisam znao… Kasnije su mi drugi objasnili da sam ja u stvari šaptao jer nisam imao snage izgovoriti ništa glasnije… Tada je netko rekao da se maknu svi od mene i da mi daju zraka. Prišla mi je jedna cura s bocom infuzije u ruci i rekla da se ništa ne brinem , da sam sada u Slavoniji, prevezli su me preko i čim mi pruže prvu pomoć voze me u Sl. Brod u bolnicu. Unatoč svom tome stanju prepoznao sam ju. Bila je to Katarina, cura iz saniteta naše brigade. Imala je svega 19-20 godina. Katarina je bila djevojka moga prijatelja Sikire, koji je ranjen u istoj akciji ali nešto prije mene i njega su uspjeli izvući zahvaljući meni i Dejanu. Katarinin otac je radio u Njemačkoj dugo godina i početkom rata je došao po nju i majku da idu s njim u Njemačku, ali Katarina je ostala u Brodu i otišla je u Gardu. Puno je ranjenika izvukla s prve linije …

Katarina je meni spašavala život a ja, potpuno nesvijestan svog stanja, razmišljao sam kako da joj kažem da je Sikira ranjen …

Dok je ona meni užurbano pružala prvu pomoć , okrenuo sam glavu na stranu i u tom trenutku ugledao nešto što će me još dugo proganjati …. U blizini je stajao kamion sa oznakom crvenog križa. Na zemlji pored kamiona ležalo je Dejanovo beživotno tijelo. Dvojica vojnika su mu prišla i uhvatili ga za ruke i noge i poput vreće krumpira ubacili ga u kamion…. Duša mi je vrištala od bola…

*****
Strpali su me u neki mali pekarski kombi. Katarina je cijelo vrijeme bila uz mene i pokušavala me održavati budnim. Htjela je da joj pričam što se dogodilo. Pokušavao sam nešto pričati jedno vrijeme a nakon toga sam ju zamolio da me pusti na miru da malo odspavam. Više me ništa nije boljelo, samo sam bio umoran i htio sam malo odspavati. Ipak sam ja danas puno propješačio… Tresla me je za rame i pljuskala po licu, rekla mi je da nisam umoran nego sam strašno iskrvario i da ni sama ne zna kako sam još živ. Rekla je da ako zaspem sada male su šanse da se ikada više probudim…. A ja sam mislio da kao i sve žene, samo bez veze paničari. Glupo je reći ali meni je čak bilo i lijepo… Kao kad u sred zime uđeš umoran i promrznut u toplu prostoriju i zaspeš pored peći, tako sam se osjećao…. Čak vjerujem da sam „nabacio“ i neki glupi blaženi osmijeh…

Međutim, Katarina je znala što se događa i stalno me iznova budila, davala mi neke injekcije i stalno mi govorila gdje se trenutno nalazimo, kroz koje mjesto prolazimo. Taj put od Slavonskog Svilaja do Slavonskog Broda mi se jako odužio. Mislio da putujemo satima…. Zadnje atome snage sam crpio iz sebe kada mi je rekla smo upravo prošli pored gradskog groblja. Bio je to istočni ulaz u Sl. Brod…još sam malo. Zadnje riječi koje sam uputio Katarini bile su ; „Gdje smo sada ?“ , a ona mi je odgovorila ; „Kod Royala“. Royal je bio poznati brodski kafić na raskrižju . Od bolnice nas djelilo samo par stotina metara. I tada, kao i kad su dečki došli po mene, osjetio sam neko veliko olakšanje. Kao da više nisam morao biti napet i truditi se. Bilo je to zadnji put da sam izgubio svijest…..

*****
Kasnije mi je Katarina pričala da je u tom trenutku shvatila da me gubi i da me više ne može povratiti. Stalno je vikala ; „nemoj mi sad umrijeti, ne sad…izdrži još malo“. Vozač je cijelo vrijeme vozio luđaki i u bolnicu je uletio poput Nikija Laude…

Tu večer je u bolnicu pristiglo puno ranjenih i mrtvih iz Bos. Posavine. U bolnici je vladao kaos. Hodnici su bili puni vojske, rodbine i prijatelja stradalih. Osoblja nije bilo dovoljno pa su čak pozvali i maturante medicinske škole da pomažu. Kažu da su me iz kombija izvukli sa nogom preklopljenom prema gore i bez ikakvih znakova života. Brzo su me uvezli na Hitnu i bolničko osoblje me je preuzelo od Katarine…. A Katarina je ostala na vratima plačući i stalno je ponavljala : „ samo 5 minuta, 5 usranih minuta nam je trebalo…“
Netko od tih maturanata me je pregledao jer svi kirurzi su bili zauzeti operacijama, sve sale su bile pune ranjenika, sestre su trčale hodnicima pokušavajući stići obaviti sve što se od njih traži. I netko od tih maturanata, nakon što mi nije napipao puls i nakon što mi je provjerio zjenice, zaključio je da sam mrtav. Prekrili su me plahtom i stavili na kraj hodnika među ostale mrtve ….

I tada dolazi ona, Saška, cura koja je radila u bolnici kao medicinska sestra. Tu večer je imala zadatak popisivati sve mrtve pristigle u bolnicu i dalje ih transferirati na patologiju. Prišla je i do mene, otkrila plahtu i tada me je prepoznala. Nikada nismo bili neki veliki prijatelji ali poznavali smo se iz grada, izlazili na ista mjesta, u ona normalna prijeratna vremena.
Bila je starija godinu dana od mene. Kada me je prepoznala, počela je plakati, bilo joj je već dosta svega, i mrtvih prijatelja i ranjenika, krvi …Tada je primjetila da mi se trznula ruka. Nije mogla vjerovati pa je još jednom provjerila puls i sve ostalo. Shvatila je da sam u stvari još uvijek živ, jedva ali ipak živ. I nakon što sam ležao 15-tak minuta prekriven među mrtvima, Saška me je spasila. Brzo je dozvala nekoga od doktora i započela je reanimacija elektro šokovima…. Da nije bilo Saške, nebi danas bilo ni ove priče ….

- 19:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.01.2008., subota

PRIČA S KORIDORA

Naši i srpski položaji bili su vrlo blizu. Svaki na svojoj strani šume a između čistina, grmlje, visoka trava... Bila je to prva srpska crta na kojoj su branili koridor . I jedna i druga strana je bila dobro utvrđena na svojim mjestima. Oni su znali gdje su naši rovovi i zemunice a mi smo znali za njihove. Noćna pucnjava je uvijek počinjala oko 9 na večer. Nakon večere i litre rakije Srbi su postajali hrabriji. Ipak, prvo su nas dozivali njihovi mobilizirani vojnici koji su htjeli komunicirati ...hmm. Glasovi su sablasno odjekivali u noći dok nekome nebi dosadilo i dok netko nebi opalio rafal prema drugoj strani. Tada bi oni nasuprot odgovorili s 5 rafala, pa onda opet ovi sa tromblonima, e onda se uključuju minobacači ...pa rokanje do u jutro.

Preko dana su bili opasni snajperi. Btw, najviše mrzim kad mi konzervu za ručak probuši snajperista. Znam da nije namjerno pogodio moj ručak ali svejedno mi žao....
Kad krenu koridorom konvoji za Banja Luku, onda Srbi puste na neke ogromne zvučnike Cecu i ostalu bratiju. Valjda kako mi ne bismo čuli kamione . Od koridora smo bili udaljeni oko 1 kilometar , a u noći i u šumi ti kamioni se čuju kilometrima uokolo. Bili su to šleperi i prikoličari koji su punom brzinom tuda prolazili, pri tom stvarajući veliku buku . Vjerojatno je bilo i puno rupa na toj cesti .... I tako u noći šumom odjekuje Ceca, kamioni tutnje koridorom, a naša veza se užarila od uzvika ; Koridor je aktivan, koridor je aktivan !!!! Nakon toga u cijelu priču se uključuju naši VBR-ovi sa hrvatske strane Save i HVO-ove haubice s bosanske strane. A mi na prvoj crti dajemo svoj doprinos minobacačima, Boforsom itd. Sve u svemu, luda noć. Ubrzo, kako sve brzo počme tako i završi. I čeka se slijedeća aktivnost koridora ...
Svejedno, nakon par dana dosadi i to jer nema nekog posebnog efekta. Vjerojatno oni tamo imaju gubitaka, o čemu govori i vatra što se sjaji u noći iznad šume, vjerojatno kamioni gore...

... btw, najzanimljiviji mi je bio stari Lujo. Bosanac, Hrvat iz Posavine, pokupila ga vojna murija u Zagrebu na Trgu i onako, u bermudama i šlapama, poslali ga «na Orašje». Vidimo svi da je čovjek u smrtnom strahu, ali kad je on na straži, možeš mirne duše spavati koliko hoćeš. Taj se bojao i svoje sjene, ali zato je na straži bio napet kao puška. Svaki šum je on čuo ... I što najvažnije od svega, nije paničario. Ništa manje nije bio oprezan danju nego što je bio noću. I tako jednog dana, Lujo stražari uz grudobran i gleda samo naprijed prema grmlju i prema srpskim položajima...eh da, a fora je u tome da je on uvijek svoju «tandžaru» držao «na gotovs» ... U jednom trenutku začuje se pucanj. Tandžara ! Ipak strašljivi Lujo ne puca bez veze. Svi poskakali i brzo van iz zemunice do Luje . Lujo ne mrda i ne spušta pušku i govori : Skinio sam ga ! Skinio sam ga ! ... Svi proviruju preko , gledaju... nigdje nikoga na vidiku . A ovaj uporno krešti da ga je skinuo . Nakon pola sata raspravljanja s Lujom, odlučili smo da dvojica odu naprijed provjeriti da li je stvarno netko tamo pogođen, i ako je, da li je živ i tko je uopće on ! Naravno da među «Ban Jelačić bojnom» , kako smo zvali ove što ih je murija lovila po Trgu, nije bilo dragovoljaca, pa se nađu dva luđaka koji će otići naprijed. Jedini problem su bile mine, koje su postvljene prije 2 – 3 godine i nitko nije znao točno gdje su... Uglavnom, nakon 15 - tak minuta prikradanja, nađemo tijelo. I to kakvo ... Frajer u punoj ratnoj spremi, namazn bojom u licu, fantomka na glavi, u ruci Škorpion s prigušivačem ... ono, impresivan, iako mrtav. I dovučemo ga do naše linije i pregladamo o kome se radi. Kapetan prve klase po činu, čini se neki specijalac. Nož oštar kao britva, žica za davljenje, Škorpion s prigušivačem, bombe ... Frajer nam se, u sred dana, prišuljao na 30-tak m od linije i taman kad je bio siguran da je sve tiho i kad se malo pridignuo kako bi krenuo dalje , našao se točno Luji na nišanu . A Lujo, onako isplašen i napet k'o puška, kad mu se ukazao u krugu nišana samo je povukao okidač. I to je bilo to . Direktno u čelo specijalca .... kakav faking peh !

- 18:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bosanski lonac (2)

Kako je mala razlika između sreće i nesreće, između tuge i radosti, života i smrti.... U jednom trenutku si zdrav, vesel, mlad i nasmijan, a već u slijedećem trenutku si beživotno tijelo, statistički broj, predmet rasprave, opterećenje, tuga i bol za svoje najmilije.....

****

Divoševci su tipično slavonsko selo smješteno u nepreglednoj ravnici. Smješteno u blizini Donjih Andrijevaca sa sjeverne strane i auto ceste Zagreb-Lipovac sa južne strane. Mirno selo sa svim svojim slavonskim šarmom, guskama i patkama što se lijeno gegaju ispred kuća, kravama što svako jutro odlaze na ispašu i vraćaju se na večer u svoje staje. Tada sam prvi put vidio kako i krave nisu baš tako glupe kao što svi misle . Jedan seljanin svako jutro krene iz svoje kuće sa svoje dvije krave i s njima prolazi kroz selo. Iz otvorenih dvorišta izlaze druge krave i lagano se njišući, pridružuju se maloj povorci na cesti. Do kraja sela skupi se već dvatesetak krava a zatim nestanu iza zavoja..... Pred večer se vraćaju nazad u selo i svaka krava sama odlazi u svoje dvorište. Nitko je ne treba tjerati i objašnjavati koje je njeno dvorište. I krave imaju svoj red .
U sredini sela nalazi se raskrižje na kojem je smještena seoska crkva i župni dvor a odmah do crkve stara škola. Za školu je najtragičnije kad u njoj nema djece. Škola je tužna i sama i čudi se što ne čuje više dječiji smijeh, što ne osjeti trčakaranje dječijih nogica po svojim stepenicama i hodnicima. Čudi se što po istim tim stepenicama i hodnicima odjekuju teški koraci vojničkih čizama, umjesto dječijeg smijeha čuju se oštri muški glasovi i škljocanje zatvarača....

****

Župni dvor pretvoren je u zapovijedništvo samostalnog izvidničkog voda i kancelariju zapovjednika. Ostale prostorije su služile kao skladište za municiju i oružje. Župni dvor i crkva u istom su dvorištu , a dvorište je malo ali lijepo. Sa lijepo uređenom stazom i prekrasnim travnjakom. Bilo je proljeće i dva dana nakon Uskrsa. Dan je bio pravi proljetni i kao stvoren za ljenčarenje na suncu. Već tjedan dana nismo imali nikavu akciju i pomalo smo se ulijenili. S obzirom na Uskrs, konzerve je zamjenila kuhana šunka i vojska je bila sretna zbog tih malih sitnih zadovoljstava. Ležali smo na travi ispred crkve i zbijale šale, prepričavali smiješne događaje i pomalo «škicali» prema otvorenim vratima crkve. A u crkvi ženski zbor vježba pjevanje. Cure iz zbora krišom se okreću i gledaju mlade vojnike izvaljene na travi, a mladi vojnici uzvraćaju svojim vragolastim pogledima. Gotovo da čovjek potpuno izgubi realnu sliku vremena u kojem se nalazi.....

Iznenada uz škripu kočnica i oblak dima, ispred crkve se zaustavi Lada Niva načelnika IPD-a . Iz auta izleti 60-godišnji brko i žurnim korakom požuri prema zapovjednikovoj kancelariji. Prolazeći pored nas samo kratko klimne glavom i nešto promrlja kroz brk. Nije ni očekivao da ćemo skočiti i pozdraviti ga.... Već je bezbroj puta dolazio na «razgovor» s nama zbog discipline i raznih drugih nepodoština. Opraštali su nam sve naše nevojničko ponašanje samo zato što su znali kad negdje zagusti imaju ekipu koja će s guštom uletjeti u frku. Znali smo da se nešto sprema čim je osobno načelnik stigao kod nas. Nakon samo 10 minuta na vratima se pojavi zapovjednik i pozove mene i još dvojicu zapovjednika desetina. Na stolu je bila karta Bosanske posavine .... Brkati načelnik započeo je svoje izlaganje.

****
Srbi iz Novog Grada u Bos. Posavini, utvrdili su isturene položaje prema D. Svilaju na Savi. S tih položaja povremeno su izvodili minobacačke napade na skelu koja je prevozila putnike i vozila i bila jedina veza stanovništvu tog dijela Bos. Posavine sa Hrvatskom. Srpski snajpersti dolazili su blizu i stvarali paniku među civilima. Zadatak je bio ; idemo preko i moramo izvidjeti neprijateljske položaje. Sve dobro snimiti, utvrdi snagu i brojnost neprijatelja.E sad, nama su uvijek u zapovijed pridovali i ovo ; Ako na licu mjesta zaključite da možete sami nešto poduzeti, poduzmite ! Dakle, imali smo tu slobodu odlučivanja i donošenja odluka na samom terenu. Nakon svih dogovora i planiranja požurili smo se spremiti za akciju.
Dečki su se već spremali jer su znali da se nešto događa. Pogledao sam ih i vidio da su sretni ko mala djeca. Već im je bilo dosta izležavanja i jedva su čekali akciju.

****

Na slavonskoj strani Save također je selo Svilaj. U blizini prijelaza na Savi bilo je puno vojske koja je tamo smještena i čekala daljnje zapovijedi. Uglavnom se radilo o mobiliziranim vojnicima bez ikakvog ratnog iskustva. Na njihovim licima mogao se vidjeti strah i zabrinutost . Nisu znali da li će i kada će «preko». Problem je bio i moral vojske. Ljudi koji se do sada nisu uključili u obranu Hrvatske morali su sada u Bosnu na ratište. Bilo je puno nezadovljstva, iščekivanja....vladala je neka čudna atmosfera i nervoza.
S dva kombija stigli smo do prelaska preko Save. Vojnici koji su se tamo zatekli znatiželjno su se počeli skupljati oko nas. Vjerojatno smo im izgledali pomalo atraktivno, onako namazani maskirnim bojama po licu, s crnim vunenim kapama i crnim uniformama. Crne uniforme smo za ovu akciju namjerno izabrali jer su ostavljale i određeni psihološki dojam, kako na neprijatelja tako i na naše vojnike. Nakon kratkog dogovora, krenuli smo skelom preko Save.

****

Na bosanskoj strani dočekao nas je lokalni zapovjednik i odveo do njihovih položaja. Položaji su se nalazili samo 200-tinjak metara od prijelaza . Već to mi je bilo nelogično jer neprijatelj je upravo zbog toga i dolazio tako blizu i ugrožavao siguran prijelaz putnika preko Save. Položaji su bili u jednom 3-4 metra dubokom i 5-6 metara širokom kanalu. Kanal je bio suh i bio je dobar zaklon od pješadijskog napada. Međutim, nije bilo niti jedne zemunice ili bilo čega gdje se može sakriti od granatiranja. Jedna granata u kanalu napravila bi pravi masakr. Objasnili smo lokalnom zapovjedniku što nam je zadatak i tražili od njega da nam na samom terenu pokaže gdje se nalaze ti neprijateljski položaji. Međutim, on nam nije znao reći točno gdje se nalaze. Tada smo tražili da netko od lokalnih dečki ide s nama makar jedan dio puta, do kuda oni smatraju da je sigurno a mi ćemo dalje onda sami. Nitko nije htjeo s nama. Tada smo zaključili da je ipak bolje da sve sami obavimo jer nam nije trebao netko tko će se uspaničariti kada to bude najmanje potrebno. Dogovorili smo s pripadnicima HVO-a da nam barem pruže potporu sa svojih položaja ako to bude potrebno.
Međutim, pojavio se još jedan problem. Iako je naš vod bio sastavljen od mladih ali prekaljenih boraca , naš zapovjednik je bio bez ratnog iskustva. Više je bio kancelarijski zapovjednik nego terenski. Ovo je bila prva akcija u kojoj je i on sudjelovao i zbog toga smo bili malo zabrinuti. Nismo se s njim baš uvijek slagali jer imao je malo drugačija viđenja od nas . Iznio je svoj plan akcije i podijelio zapovijedi. Odmah mi se nije svidio njegov plan i to sam mu rekao. Naime, srpskli položaji nalazili su se nekih 2-3 km od položaja HVO-a. Bio je to relativno veliki prostor bez ičijeg nadzora, a još kada se uzme u obzir da HVO nije izlazio iz svog kanala, znali smo da u svakom trenutku možemo naletjeti na neprijateljsku izvidnicu.
Sam teren je prilično karakterističan za to područje. S obzirom da je sve u neposrednoj blizini Save, teren se mogao podijeliti na teren s jedne strane nasipa i teren s druge strane nasipa. Pojas od nasipa do Save na tom dijelu bio je širok 300-tinjak metara. Ispod samog nasipa prolazio je put i uz njega čistina od 20-tak metara.Odmah na kraju čistine rub šume. Šuma je bila rijetka ali zato potpuno ispunjena gustim i suhim granjem nalik na džunglu. Granje je bilo toliko isprepleteno da se kroz njega gotovo nije moglo ni proći. Za vrijeme visokog vodostaja Save cijeli taj pojas do nasipa bio je potpuno pod vodom, od tuda i sve to granje. Naš zapovijednik htio nas je podijeliti u dvije grupe. On je trebao voditi prvu grupu putem ispod nasipa, a ja sam trebao s drugom grupom ići upravo kroz svu tu džunglu. Navodno zadatak mi je bio da im osiguram lijevi bok i spriječim neprijateljsko iznenađenje s bok. Sve je to u redu, međutim, vode već dugo nije bilo ovdje i to guste granje bilo je jako suho i lomilo se na svaki dodir. 6 ljudi koji prolaze kroz to stvaraju jako veliku buku. Uz to, nemoguće je nositi pušku u ruci i probijati se kroz to. Pa čak i da sve to nekako i uspijemo, neprijatelj nas može čuti na 200 metara kako lomimo grane i probijamo se. Koliko je sve to bilo gusto govori i to da se niti 3-4 metra ispred nas nije moglo ništa dobro razaznati. Da su četnici kojim slučajem imali tu neki rov ili zemunicu uletjeli bi smo im u naručje. Dakle, nisam vidio nikakvu svrhu tog našeg zadatka, osim da nas četnici pobiju pa na taj način upozore drugu grupu na njihovo prisustvo. Kada sam to rekao zapovjedniku samo mi je rekao da ako ne želim ići da ostanem tu. Bio sam bijesan na njega i nadao sam se da nećemo naletjeti na skriveni četnički položaj.Trudili smo se biti što tiši, međutim to nas je jako usporavalo. Druga grupa sa zapovjednikom išla je putem i bila je puno brža od nas, iako je dogovor bio da se krećemo paralelno s njima. Iako smo se polako probijali kroz gustiš, svako malo smo stajali da bi oslušnuli...od lomljenja suhih grana nismo ništa čuli oko sebe a nas se moglo čuti nadaleko, kao da stiže krdo slonova...Osjećao sam se užasno, možda sam vodio dečke u smrt a ne mogu ništa učiniti. Nakon nekih pola sata našeg probijanja, i nakon što su nam ruke i lica bila potpuno izgrebana i krvava, začuli smo pucnjavu. Prvo se začuo jedan jači udar a potom je počelo i puškaranje. Nismo znali što se događa i po zvuku smo pokušavali odrediti od kuda se puca. Iako nije bilo pametno ipak sam uključio motorolu i pozvao drugu grupu. Nakon nekoliko poziva javio mi se Cole : « Maznuli smo im buker i rastjerali ih ali nas sada rokaju s prednje strane, ispred vas su !» .... Pitao sam ga još jesu li svi u redu a on je samo kratko rekao : « Ne ! Pošalji mi dvojicu ovdje !». Ipak sam odlučio poslati još četvoricu njima a ja i Krt smo nastavili dalje sami. Sada smo se već četeveronoške probijali. Uskoro smo po pucnjavi zaklučili da se nalazimo paralelno sa drugom grupom i čuli smo njihove glasove, dozivanja, viku...tamo je bilo gadno. Krt i ja produžili smo još malo naprijed i znali smo da su četnici sada ravno ispred nas. Iako nismo znali koliko ih je i kako su utvrđeni, cilj nam je bio iznenaditi ih s ove strane gdje nikoga ne očekuju i makar im odvući pažnju toliko dok se naši povuku . Uskoro smo izbili na jednu malu čistinu. Na rubu čistine smo zalegli i pažljivo promatrali drugu stranu nebi li otkrili četnike. Naši su još pomalo pucali ali s ove strane nismo čuli odgovor četnika. Sada smo nalazili točno između naših i četnika, malo ukoso. Nakon 2-3 minute na samo 50 –tak m od nas začuli smo pucnjavu i ugledali oblak dima. Četnik sa «garonjom» je iz šume prašio po našim dečkima. Brzo sam stavio mali trenutni tromblon i ispali ga prema četniku. Krt je isto učinio sa još jednim ali je pucao malo više u krošnje, nebi li se što više raspršilo iznad njih., S obzirom da nismo znali koliko ih je ispred nas nastavili smo u tom pravcu ispaljivati tromblone, bombe iz «pijanog ustaše», pucati....Svako malo mijenjali smo položaj s kojega pucamo. Uskoro se pucnjava potpuno utišala. Nismo bili sigurni jesmo li ih sredili ili su se samo pritajili . Polako smo puzeći krenuli udesno, prema putu na kojem su se i naši nalazili. Htjeo sam provjeriti da li su se povukli i da li se sad i nas dvojica možemo povući. . Krt je bio odmah iza mene. Polako smo se spustili u mali kanal na rubu šume a odmah iza kanala počinje onih 20-tak m čistine do nasipa. Sada smo kontrolirali čistinu između šume i nasipa.
U jednom trenutku učini mi se kako ispred mene na manje od 50 metara nešto leti kroz zrak. Zatim je iz šume još nešto izletjelo i palo na vrh nasipa. Netko je bio ispred nas i spremao se za pretrčavanje čistine ! Prvo se htjeo riješiti «RAP-a» i ostalog tereta.... Kleknuo sam, nanišanio i čekao. Krt mi je došapnuo kako su se naši izvukli do mjesta gdje nasip zavija pa ih četnici više nisu vidjeli . Čekao sam čejena da izleti na čistinu .... Izletio je brzinom munje i samo 20 metara ga je dijelilo od sigurnog zaklona. Prebacio sam na pojedinčnu paljbu i pratio ga par metara i zatim zapucao....međutim, samo se začulo tupo klik ! Pogledao sam u pušku i vidio da se metak zaglavio kod zatvarača. Krt je vidio što se događa, ustao se iznad mene i zapucao.....njegovi meci su stigli «čejena» taman kad je bio pri samom vrhu nasipa, samo metar-dva od spasa.... Kako sam ja i dalje klečao na jednoj nozi i pokušvao popraviti pušku on je nastavio pucati i prema drugom četniku koji je potrčao za onim prvim. A ja sam proklinjao tromblonske metke i masnu rumunjsku municiju.... Taman u trenutku kad sam sve napravio, od jednom sam shvatio da ležim. Nije mi bilo jasno što se događa. Gledao sam u nebo iznad sebe a misli su mi munjevito prolazile kroz glavu, pokušavao sam shvatiti što se događa i pokušao sam se uspraviti. Sjeo sam na travu i vidio da su mi hlače i čizma razderane i pokušavao sam se sjetiti gdje sam to razderao. Tada sam postao svijestan da ništa ne čujem ! Pogledao sam prema Krtu koji je stajao samo 2 metra od mene i vidio kako mahnito puca prema šumi i nešto mi viče...ali ja nisam ništa čuo. Ponovno sam pogledao nogu i pokušao je podignuti s rukama. Noga se tada samo presavila u potkoljenici , kroz hlače je izvirila kost i tek tada je krenula krv.....

Kasnije sam često razmišljao o tome i zaključio da je od ranjavanj pa do pokušaja da podignem nogu prošlo jedva pola minute...a meni se činilo kao cijela vječnost.....

Kada sam vido kost i svu onu krv koja je jurnula iz noge, samo sam legao nazad, u glavi mi je nešto govorilo da moram ostati ležati. I dalje nisam ništa čuo i čudio sam se tko me sada u svoj ovoj situaciji još i gađa zemljom ....Lagano sam nagnuo glavu na stranu i shvatio da me nitko ne gađa zemljom nego se meci zabijaju u zemlju pored moje glave.
Tada sam ponovo čuo zvukove i pucnjave ali mi se činilo negdje daleko u daljini. Uskoro sam shvatio da Krt i dalje roka po njima i štiti mene. Tada sam ga i čuo kako mi veče da se otkotrljam u kanal. Nije me htjeo ostaviti i pucao je kao luđak, pri tome je urlao i spominjao četnicima majku. Prva suvisla misao nakon ranjavanja je bila PUŠKA ! Di mi je puška ?! Okrenuo sam se na desnu stranu i ugledao ju pored sebe. Malo sam se nagnuo da ju dohvatim i kada ju već imao u ruci osjetio sam još jedan udarac u desnu stranu, u visini bubrega. Znao sam da sam opet pogođen ali nisam se htjeo osvrtati na to nego mi je samo bilo u glavi kako se s puškom otkotrljati u kanal. Počeo sam se okretai ali oštra bol u desnoj strani me je natjerala da ponovno legnem na leđa. To mi je možda i spasilo život..... Sa suprotne strane od one s koje sam dobio metak kod bubrega, sada sam dobio još jedan u predjelu stomaka. S obziorom da sam ležao, metak me je samo poderao po preponama i stomaku i prozviždao mi iznad glave. Da sam kojim slučajem imao podignutu glavu pogodio bi me direktno u nju. Više nisam brojao gdje sam sve pogođen, nego sam zadnjnim naporom uspio se otkotrljati u kanal. Srušio sam u njega naglavačke a noga mi se čudno prebacila preko mene. Pokušavao sam se okrenuti u neki bolji položaj a u tom trenutku je Krt, povlačeći se unatraške i pucajući pao preko mene i srušio se u kanal. Iako sam bio teško ranjen i krvario iz nekoliko rana, bila mi je smiješna ta situacija.... Gurnuo sam ga zdravom nogom kako bih ga maknuo sa sebe ali on se nije micao. Pomalo sam se primaknuo do njega i uhvatio ga ispod glave....niz ruku mi se slijevala krv .... Moj najbolji frend Krt bio je mrtav. Ležao sam izrešetan sam u kanalu s mrtvim frendom u naručju. Vladala je neka zlokobna tišina. Niti jedna ptica se nije čula, niti jedan pucanj, niti jedan glas.... samo tišina i ja i Krt u kanalu. Kroz glavu mi je prolazio cijeli moj život. Znao sam da ovako mogu završiti bilo kada, ali da ću kosti ostvaiti u Bosni, sam bez igdje ikoga to nisam znao .......

Znao sam da će uskoro i četnici doći do nas da provjere što je s nama. Moji su se odavno izvukli, četnici su se pregrupirali i bilo je nemoguće očekivati da će se netko uspjeti probiti do mene....Nije bilo vremena za samosažaljevanje, plakanje i kukanje. Shvatio sam da sam sve slabiji, da me sve više boli i da se više ne mogu micati....u prsluku sam imao prvi zavoj ali nisam se mogao pomaknuti da dođem do njega a kamoli da nešto previjem....i što da previjem ? Imam samo jedan zavoj.... Bombu koja mi je bila zakačena na prsluku, skinuo sam i zadnjim atomima snage ispravio zavrnute vrhove osigurača. Prst sam provukao kroz alkicu osigurača, naslonio se preko Krta i čekao.... Znao sam da kada dođu do nas da će netko htjeti provjeriti jesmo li mrtvi i da će me sigurno prevrnuti nogom. Tada sam namjeravao povući osigurač, pa makar će još jedan sa mnom........

- 18:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Bosanski lonac (1)

Početkom 1992. g. na Hrvatskim bojištima vladalo je službeno primirje, koje se gotovo i nije poštivalo. Srbi su uvijek potpisivali primirja ali ih se nikad nisu pridržavali. Kao pripadnik izvidničko diverzantskog voda, bio sam svjedok apsurdnosti svih tih silnih primrja.
Npr., 3. siječnja 1992. poslani smo u Istočnu Slavoniju, u šumu Spačvu. Naši položaji, ako ih se tako uopće može nazvati, tada su bili na auto cesti Zagreb – Beograd kod Motela «Spačva». U blizini motela, prolazile su dvije rijeke. Rijeka Spačva prolazila je iza motela a ispod auto ceste riječica Lubanj. U jesen 1991.g. , naše snage su se povukle iz sela Lipovac do motela i tu su dignuli u zrak most na auto cesti kako Srbi nebi mogli napredovati prema Županji. Međutim, taj dio je bio jako šumovit i jedini pravac gdje su Srbi mogli napasti, bila je upravo auto cesta. Hrvatska vojska u to vrijeme imala je samo punktove na desnoj obali rijeke Spačve i punkt kod motela «Spačva». Prave crte obrane nije bilo i nevjerojatna je sreća da Srbi nisu udarili tim pravcem jer je bio jedan od naših najslabijih točaka.

Naš zadatak je bio pročešljati veliki dio spačvanske šume, snimiti srpske položaje i pripremiti sve za uspostavu crte obrane prema Lipovcu. U zapovijedi je jasno bilo naznačeno da je na snazi primirje i da ga se striktno moramo pridržavati i pod svaku cijenu izbjegavati sukob sa neprijateljem. U toj zapovijedi nalazio se i dio koji glasio otprilike ovako : «... u slučaju na nailazak na veću neprijateljsku formaciju, povući se bez sukoba. U slučaju na nailazak na manju neprijateljsku formaciju, pritajiti se te iz zasjede zarobiti neprijateljske vojnike....» . Da, netko je gledao puno ninđa filmova..... I taj koji je gledao puno ninđa filmova, vjerojatno nikada nije izašao iz svoje kancelarije i zavirio u spačvansku šumu i vidio kako ona izgleda......

****

U ožujku 1992. počele su prve srpske provokacije u Bosanskoj posavini. Srbi su se ubrzano naoružavali i pripremali da svoj krvavi pir prošire i na susjednu BiH. Svi smo znali da iako kod nas vlada primirje, u BiH počinje nešto još gore i krvavije. Službene BiH vlasti, na čelu s Alijom Izetbegovićem, govorile su kako to nije njihov rat, kao da žive na drugom kraju svijeta i ne vide što se događa oko njih. Međutim, problem nije bio samo u službenoj vlasti, problem je bio i u nekim hrvatskim glavama koje također nisu shvaćale što se događa. Neki Hrvati su znali što će se dogoditi pa su se shodno tome i pripremali za rat. Drugi su bili malo ekstremniji pa su činili sve kako bi iskoristili trenutak za neke samo njima bitne povijesne činjenice. Treći su pak vidjeli u tome veliku priliku za zaradu i bogatsvo, a oni četvrti vjerovali su kako ih nitko neće dirati jer nikome nisu ništa niti učinili. Mnogi od njih su vjerovali u Titovu ideju o bratsvu i jedinstvu, o «svetoj» ulozi JNA koja će zaštiti sve nevine građane bez obzira na nacionalnost..... kako su bili naivni !
Hrvatska je imala veliki interes, i na kraju krajeva, i moralnu obavezu zaštiti Hrvate u BiH. Vojno-strateški interes je bio vrlo jednostavan. Ako se Srbima dopusti da preuzmu kontrolu teritorija u bosanskoj posavini, tada će Hrvatska biti u još težoj situaciji nego što se već nalazila. Bojišnica će se produžiti za još stotine kilometra, a to znači još već broj vojnika, tehnike, veće opterećenje za ionako već uništeno gospodarstvo.....Također, to znači stradanje Hrvata sa prostora bosanske posavine, val novih izbjeglica i na kraju, to znači imati u susjedstvu neprijatelja koji samo čeka da sa obale Save nastavi sa razaranjem Hrvatske.
Dakle, Hrvatska intervencija u BiH je bila potpuno opravdana. Neprijatelja je trebalo što dalje odbaciti od Save i granice sa Hrvatskom. U svakom slučaju, Hrvatsku je bolje braniti u bosanskoj posavini nego u svom dvorištu.
U bosanskoj posavini smo pomagali u organiziranju obrane hrvatskog naroda. Dovozili smo im opremu i naoružanje, uvježbavali ih i učili osnovnim tehnikama ratovanja. Svoje iskustvo iz rata u Hrvatskoj prenosili smo njima. Iako se radi o jednom, hrvatskom narodu, nije sve prolazilo bez otpora. Neki Hrvati jednostavno nisu mogli shvatiti da su srpski planovi o tzv. Velikoj Srbiji odavno nacrtani i da se samo čekao pogodan trenutak da se oni izvade iz ladice i počme s njihovom primjenom. Nije im bio dovoljan primjer rata u Sloveniji i Hrvatskoj, nisu vjerovali da će ih napasti njihovi susjedi i prijatelji.....
Zbog svega toga imali smo velikih problema. Strogo se biralo povjerljive ljude iako se i tu dosta griješilo. Nevjerojatno je koliko je Hrvata radilo za srpske obavještajne službe i koliko je Hrvata radilo protiv svog naroda. Susretali smo se sa namjerno podvaljnim lažnim informacijama, pokušajima da nas se uvuče u zasjedu, raznim sabotažama, izdajom.... Unatoč svemu, uspjeli smo uspostaviti kakvu – takvu obranu, temelj za sukobe koji su slijedili.

Jedna od takvih situacija je bila kada smo dobili zapovijed da pređemo «preko» i pomognemo Hrvatima u jednom selu. Naime, tamo su hrvati držali naoružane straže jer su Srbi u sujednom selu pripremali svoj krvavi pir. Lokalni srpski šerif, znao je doći autom do naših straža, našamarati naše ljude i razoružati ih, te ih doslovno, nogom u stražnjicu potjerati kućama. U naše selo stigli smo u civilnoj odjeći, i odmah se zaputili do naših straža. Naše oružje smo smo spremili u neposrednoj blizini a preuzeli smo tandžare od seljana koji su držali straže. Očekivao se dolazak srpskog «šerifa».
Jedan dio mojih dečki bio je skriven u kanalima pored ceste a nas trojica glumili smo lokalnu stražu. Uskoro se pojavio bijeli stojadin i crveni opel rekord. Polako su nam prilazili a nakon što su došli na 50-tak m od nas, mi smo odglumili strah i sakrili se iza barikade, gdje nas je čekalo naše oružje . «Šerif» i njegova pijana svita uletjeli su ravno u zasjedu ...... Mi smo postali lokalni heroji a među Srbima je zavladala panika zbog gubitka glavnih ljudi. Iako su Hrvati iz našeg sela ocijenili kako je to dovoljno i kako ih više nitko neće dirati, mi smo zaključili da je baš sad najbolji trenutak da se razoružaju njihove snage u srpskom selu. Bili su u panici i bez vodstva .... počeli smo s pripremom akcije i razradom planova. Učitelj iz sela, koji je stalno imao nekakve prigovore na nas i kojemu nismo puno vjerovali, donjeo je mape toga područja. Napravili smo plan i još isto popodne smo krenuli u akciju. Problem je nastao kad smo primjetili da sa mapama nešto ne odgovara......znali smo da su malo starije i da je moguće da na njima nema ucrtane šumice kojoj smo se približvali, ali da njima nema cijelog jednog zaselka, to nismo znali. Gotovo da smo se četnicima ušetali u naručje, i samo prisebnošću i ratnim iskustvom koje smo imali, uspjeli smo izbjegnuti pogibelji. Malo smo se napucavali s četnicima i nanjeli im neke gubitke ali smo ipak odlučili povući se jer su oni bili brojčano nadmoćniji a mi smo izgubili ono najvažnije, faktor iznenađenja. Nakon povratka u naše selo, učitelja više nije bilo..... i više ga nitko nikada nije vidio. Očito je sve dojavio četnicima, dao nam prastare mape kako bismo upali u zasjedu i nakon toga pobjegao u zagrljaj voljene mu JNA....

- 18:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PRIJATELJI

Proljetna nedjelja ko i svaka druga. Topao i sunčan dan, ulice pune ljudi .... Kasno popodne, gotovo pred večer, provozao sam se biciklom do centra grada. Bicikl sam uvijek ostavljao u parku iza korza, odmah nasuprot vojarne . Dok sam zaključavao lokot na biciklu, primjetio sam na parkiralištu, odmah nasuprot ulaza u vojarnu, nekoliko ljudi kako nešto žučno raspravljaju. Zastao sam da vidim o čemu se radi, iz puke znatiželje.... S obzirom da nisam dobro razumio o čemu je riječ, malo sam im se približio. Tada sam čuo riječi tenk, rezervisti... Nakon nekoliko trenutaka shvatio sam o čemu pričaju. Prije nekoliko minuta iz Bosne su stigli tenkovi, transporteri i kamioni sa rezervistama tzv. JNA. S obzirom da se vojarna nalazi u neposrednoj blizini rijeke Save i granice s Bosnom, kolona je vrlo brzo i neprimjetno stigla do vojarne . Međutim ipak su neki građani primjetili. Stanari susjednih zgrada su također to primjetili. Malo po malo na parkiralištu su se spontano počeli okupljati građani. Brzo sam otišao do korza i potražio ekipu . Saša, Crni i Šima bili su na uobičajenom mjestu na korzu, na «ćošku» kod Rupe. Korzo je od vojarne udaljen svega 100-tinjak metara. Kao i svake nedjelje bio je pun ljudi. Dok su se ispred vojarne spremali prosvjedi, samo 100 m dalje ljudi su bezbrižno šetali.

******

Dečkima sam brzo objasno što se događa pred vojarnom i brzo smo otišli tamo. U međuvremenu pred vojarnom se skupilo nekoliko stotina ljudi. Stigla je i policijska patrola i shvatila da stvari izmiču kontroli. Gradski radio je javljao o dolasku tenkova i rezervista u grad i okupljanju građana, što je doprinjelo potpunim dizanjem grada na noge ! Samo sat, sat i pol nakon dolaska kolone u grad, pred vojarnom je bilo nekoliko tisuća građana ! Pjevalo se, mahalo zastavama, u masi se čulo i škljocanje oružja. Masu je bilo sve teže kontrolirati pa je postavljen kordon specijalne policije ispred građana kako nebi krenuli prema vojarni. Noć se spustila na grad, masa je bila ogorčena i tražila je da rezervisti i tenkovi napuste grad. Tada je iz vojarne stigao odgovor. Pred ulaz je dovezen tenk i preko megafona je objavljeno da se svi moraju razići inače će biti otvorena vatra. Takva provokacija je samo izazvala kontraefekat i masu je bilo sve teže zaustaviti . Nitko nije imao nikakav plan, sve je bilo spontano, ali svi su išli naprijed prema vojarni. Samo netko da je viknuo da se napadne vojarna, tisuće ljudi bi goloruko napalo vojarnu. Naravno, žrtve bi bile ogromne..... Nakon nekoliko sati prosvjeda, gradonačelnik je uspio nagovoriti građane da se presele svi na korzo i tamo nastave mirni prosvjed, i da ne daju tzv. JNA povod za pucanje. Prosvjed se i nastavio na korzu a tada je kroz masu prostrujala vijest da iz Dervente stiže još tenkova. Opet spontano, svi su krenuli prema mostu na Savi. Na čelu kolone 4 tinejdžera. Saša, Crni, Šima i ja. Došli smo do sredine mosta , do granice s BiH, i tu smo se zaustavili. Netko nam je dodao nekoliko hrvatskih zastava i posatvili smo ih na cestu i sjeli iza njih na sred ceste. Tek tada sam se okrenuo i pogledao iza sebe. Cijeli most je bio prepun ljudi, a kolona se protezala skroz s mosta, preko keja na Savi pa sve do korza ! Tisuće ljudi je htjelo na most ali više nije bilo mjesta... Nevjerojatan prizor. A tek osjećaj ! Neopisivo ! Bili smo ponosni na sebe, ljudi su se međusobno grlili i hrabrili jedni druge, iako se većina nije međusobno poznavala. Svi su bili spremni svojim tijelima zaustaviti tenkove ! Nevjerojatan osjećaj zajedništva, pravedne borbe, svi smo bili isti, svi smo bili braća i sestre, prijatelji ....

3-4 mjeseca nakon toga, sva 4 tinejdžera s mosta nosili su uniformu Hrvatske vojske. Saša, Šima i ja bili smo u istočnoj Slavoniji, Crni je bio negdje u HOS-u ali nismo znali gdje.....

U ratu se proživjelo svašta. Vidjelo se svega i svačega, bili smo ranjavani, bilo nas je strah, bili smo ponosni , bili smo hrabri, bili smo jaki , bili smo slabi.... Ali svakome od nas kada spomenete to vrijeme, prva asocijaca neće biti smrt, stradanje ili patnja. Uvijek nam je prva asocijacija upravo to zajedništvo, to prijateljstvo koje nas je održavalo. Netko je rekao da rat u čovjeku budi sve najgore ali i najbolje.....

Prijatelji su ti koji su me održavali na životu ali i u nekoj « normali » ... To su bili dečki za koje bih sve napravio a i oni za mene. Poginuo bih za njih !
Godine su prošle, «neki čudni ljudi čudna imena» mi sada kroje sudbinu, objašnjavaju mi kako moje zajedništvo i moj ponos nisu bili opravdani, objašnjavaju mi kako sam sudjelovao u zločinačkom pothvatu, mijenjaju povijest. Pokušavaju me uvjeriti, kako sam sve valjda sanjao, kako se prosvjed na korzu nikad nije dogodio, kako nikad na mostu nisam sa hrvatskom zastavom čekao tenkove, kako mi prijatelji nisu spašavali život ali i ginuli na rukama... Valjda se nisu dogodili ni Vukovar, Škabrnja, Borovo selo, Plitvice, Dubrovnik...sve sam ja to sanjao .

Međutim, te «čudne ljude čudna imena» još donekle i razumijem. To im je posao. Netko im je objasnio što trebaju raditi i oni to rade. Brine me i naročito me boli spoznaja da nema više prijatelja. Ima ih ali ih nema.... Oni koji su poginuli znaju za što su poginuli, ali znamo li mi zašto živimo ? Što bi rekli naši poginuli prijatelji da vide kako se svađamo ? Da vide kako smo razjedinjeni da vide kao se borimo NE ZA FOTELJU, već za običnu stolicu ! Što bi rekli da vide kako smo se nisko spustili, kako njih omalovažavamo, kako umanjujemo njihov doprinos...a sve iz najnižih ljudskih pobuda. Nema više svetih načela, nema više jedinstva, nema više prijatelja .....

«Prijatelji, često mislim na vas
Nije ovo vrijeme dobro za nas..."

- 18:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dječaci s puškom u ruci 2

U Domovinski rat otišao sam ravno iz školske klupe. Gledao sam i slušao što se događa oko mene i jedini logični zaključak je bio da je dužnost svakog građanina RH da mora dati svoj doprinos u borbi za neovisnost i slobodu . Odlučio sam da ću se prijaviti u HV. Starcima nisam smio niti spomenuti svoj naum , jer bi me ko i svaki drugi roditelji zaključali u sobu. Raspitivao sam se i obilazio razne postrojbe ali nitko me nije htjeo primiti. Nitko nije htjeo odgovarati za smrt jednog djeteta. Odlučio sam otići u Vinkovce i tamo se prijaviti. Vinkovci su mi bili blizu a na vijestima sam vidio da je tamo poprilično gadno.
Večer prije svoga "bijega" u gradu sam sreo Šimu, frenda iz razreda. Nakon što sam mu otkrio svoje namjere rekao mi je da i on ide sa mnom. Dogovorili smo sve detalje i razišli se. Slijedeće jutro našli smo se na željezničkom kolodvoru u 6.30 sati. Kada sam krenuo od kuće mami sam rekao da idem do jednog frenda u grad nešto mu pomoći raditi. Malo je bilo sumnjivo ali nije ništa posebno komentirala. Bilo mi je žao jer sam znao da će se jako brinuti ali ono što se događalo u meni bilo je jače.

Kako se vlak približavao Vinkovcima u meni je sve više raslo uzbuđenje. Nisam mogao dočekati da stignemo.Kroz prozor vlaka gledao sam slavonsku ravnicu, beskrajna polja kukuruza, strašila koja tjeraju ptice, prazna nogometna igrališta, ponekog seljaka na traktoru....
Uskoro je vlak ušao u Vinkovce. Na kolodvoru je bilo jako malo ljudi, ali bilo je mirno. Dan je bio lijep i sunčan. Ispred kolodvora nikoga. Mir i tišina. Neka čudna i zlokobna tišina. Stajali smo ispred kolodvorske zgrade nekoliko minuta a tada je Šima pitao : "A kud sad ?" Šima je bio dobar dečko ali ponekad malo...hm, tupast. Nikada ništa nije sam napravio, uvijek se šlepao uz druge. Ali nije bio niti kukavica, zato sam i pristao da ide sa mnom.

Iznenada, oštar zvuk rasparao je tišinu a sekundu kasnije i zastrašujuća eksplozija u blizini. Instinktivno sam se bacio na pod i poklopio se rukama po glavi. Čuo sam kako se oko mene rasipa staklo i zasipaju me razni predmeti. Sve je bilo gotovo prije nego što sam shvatio što se događa. Polako sam se podignuo i pogledom potražio Šimu. A on je klečao na podu u položju u kojem se muslimani mole. Rukama je pokrio glavu. "E moj Šima, još samo treba da te odmah pogode u guzicu" rekao sam jer mi je bio smiješan njegov položaj. Polako se ustao i pitao me : "Jel to bila granata ?!" "Mislim da je" odgovorio sam i predložio da se što prije maknemo s platoa ispred kolodvora jer je vrlo lako moguće da slijedeći put nećemo imati toliku sreću.
Krenuli smo prema centru iako nismo znali kuda točno idemo. Čekali smo da naiđe neki prolaznik pa da ga pitamo za zapovjedništvo HV-a ali nikoga nije bilo na ulici. Čak niti automobila. Nakon par minuta hoda, 50-tak metara ispred nas ugledali smo neku uniformiranu osobu koja nam je nešto mahala. S obzirom da je to bila prva osoba koju smo ugledali nakon izlaska iz kolodvora, zaputili smo se prema njoj. Kako smo mu prilazili tako je bilo sve jasnije da se radi o pričuvnom policajcu (one ružne sive uniforme, ko poštarske). Kada smo mu prišli na desetak metara izderao se na nas : "Jeste normalni vas dvojice, brže,brže... !". Požurili smo iako nismo skužili o čemu se radi. Uvukao nas je u ulaz neke zgrade i pitao što to izvodimo. Objašnjavali smo mu da nismo ništa napravili, da smo upravo stigli vlakom, da smo dragovoljci i da tražimo zapovjedništvo. Tek tada se malo primirio i objasnio nam da je na nekoj od okolnih zgrada snajperista koji cijelo jutro puca okolo i da ga nikako ne mogu locirati jer koristi prigušivač. Tada smo shvatili da smo u zadnjih 10 minuta mogli dva puta poginuti i to prije nego smo uopće obukli uniformu na sebe.

Policajac nas je odveo do svog zapovjednika koji je u blizini bio sa nekoliko specijalaca koji su tražili snajperistu. Kada su nas zatražili osobne rekli smo da nemamo, da smo zaboravili i tko zna što sve nismo muljali samo da ne skuže kako još nemamo 18 godina. Zapovjednik je preko veze kontaktirao s nekim i nakon 10-tak minuta došao je jedan gardista sa nekom izbušenom Ladom Nivom po nas. Odveo nas je u "Malo kino" u centru grada. Tamo je bilo nekoliko vojnika u uniformama i 30-tak osoba u civilu. Primio nas je jedan časnik (ne sjećam se više koji je imao čin) i objasnio o kojoj se potrojbi radi i da je ta postrojba sačinjena od dragovoljaca iz cijele Hrvatske ali i dragovoljaca stranaca, i trebala je biti upućena na vukovarsko bojšite kao pomoć. Dobili smo vreće za spavanje i svaki po rolu wc papira i to je bilo sve. Rekli su nam da uniformi i oružja još nema ali da ćemo sve dobiti za 2-3 dana. Izašli smo iz Malog kina van na ulicu i u tom trenutku začuo se pucanj iza ugla. Potrčali smo da vidimo što se događa i ugledali stravičan prizor. Jedan gardista je ležao na ulici a iz glave mu je krv u mlazovima špricala okolo. Pored njega se nalazio drugi gardista s pištoljem u ruci i nepomično stajao. Pritrčali su i ostali iz Malog kina i pokušali pomoći ranjenom ali bilo je prekasno. Kao da je tek tada taj gardista shvatio gdje se nalazi i što se dogodilo. Naime, ta dva gardista, kako smo kasnije saznali, su najbolji prijatelji još iz djetinjstva. Skupa su se igrali kao djeca, skupa išli u školu, radili prve nestašluke i skupa otišli u rat. Bili su na bojištu oko Vukovara i dobili su 1 dan slobodno da se odmore. U Vinkovce su stigli sa vojnim džipom i jedan je htjeo sa džipom ići kući da se okupa i presvuče a drugi je htjeo ići sa džipom do svoje djevojke u jedno selo pored Vinkovaca. Nisu se mogli dogovoriti, počeli su se prepirati i nakon što mu je prvi opsovao majku drugi je izvukao pištolj i ustrijelio ga u glavu....... Katastrofa ! No tragedija tu ne završava, u svoj toj gužvi nitko nije oduzeo pištolj gardisti i nakon što je shvatio što je napravio presudio je sam sebi. Začuo se još jedan pucanj i gardista se srušio pored nas mrtav.

Dva najbolja prijatelja ležala su mrtva na ulici jedan pored drugoga.... I krv im se izmješala, kao da su htjeli svoje prijateljstvo i na taj način potvrditi, bez obzira na sve..... A prošlo je tek dva sata od kako smo stigli u Vinkovce.... i imali smo jedva 18 godina.....

- 18:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dječaci s puškom u ruci

Sjeća li se još netko fotografije iz Domovinskog rata (DR) koja je obišla svijet - golobradi dječarac u maskirnoj uniformi sjedi na protuavionskom mitraljezu a u pozadini na zidu kuće piše : "guns 'n' roses" ?

O maloljetnim dragovoljcima se jako malo govori i piše, gotovo nigdje ih se ne spominje. Zašto je to tako ? Jesu li oni možda još jedan dodatni teret ovoj državi ? Državi za koju su se borili, državi za koju su ginuli, državi za koju su ostavili svoje zdravlje, svoju mladost, svoje djetinjstvo, svoje prve ljubavi... Ako su teret ovoj državi, onda je bolje da i nema ove države !

Postoje razne podkategorije branitelja iz Domovinskog rata ; ratni invalidi, dragovoljci, oboljeli.... ali što je sa onima koji su u rat išli sa 14, 15, 16, 17 godina !? Ženevska konvencija zabranjuje maloljetnim osobama sudjelovanje u ratu. Hrvatska je potpisnik te konvencije i po tome ispada da je Hrvatska kršila Ženevsku konvenciju dopuštajući maloljetnim osobama da sudjeluju u ratu. Krajem 1991. ili početkom 1992. godine u sve postrojbe HV-a stigla je uredba po kojoj su se svi maloljetni pripadnici i oni koji nisu imali "odsluženi vojni rok", morali otpustiti iz postrojbi HV-a i uputiti na odsluženje vojnog roka.

Koliko je maloljetnika sudjelovalo u Domovinskom ratu, koliko ih je poginulo, koliko ih je ostalo invalidima, što je s njima danas, jesu li regulirali svoj status, kako su se "snašli" u civilnom životu nakon povratka iz rata.... ? Točnih podataka nema. Nitko nije smatrao potrebnim da vodi evidenciju o tome. Nedavno je osnovana udruga maloljetnih dragovoljaca , nadam se da će uspjeti odgovoriti na neka od ovih pitanja, nadam se da će pomoći svojim članovima u borbi protiv mrske birokracije, šume nejasnih zakona i prava koja je ionako jako teško ostvariti....

Hrvatska je DUŽNA SVIMA BRANITELJIMA pa tako i onima koji su bili djeca kada su išli u rat, osigurati koliko - toliko normalan život, dostojan čovjeka. Hrvatska je dužna braniteljima dati osjećaj sigurnosti jer mi smo hrvatskoj taj osjećaj dali, Hrvatska je dužna branitelje učiniti ponosnima na to što su HRVATSKI BRANITELJI ! Hrvatska je dužna zaštiti dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja.

Na žalost, ali danas ima svakakvih branitelja. Svi mi koji se smatramo istinskim i poštenim braniteljima moramo jasno i glasno reći da ima lažnih branitelja i lažnih invalida domovinskog rata ! Da, ima ih. To je naša stvarnost ali i naš teret. Ne slažem se sa mišljenjem nekih branitelja kako to nije naš problem i kako postoje institucije koje to trebaju riješiti. Pa upravo zato što te institucije nisu radile svoj posao kako treba ti lažni branitelji i invalidi i postoje !
Kakvi su to ljudi koju mogu mirne savjesti živjeti u društvu kao lažni invalidi ? Kako netko tko je podmitio liječničku komisiju, doktora ili na neki drugi nečastan način došao do statusa ratnog vojnog invalida, može mirne savjesti sjediti u bolnici, ambulanti ili negdje drugdje, pored pravog istinskog invalida ?! To je najveće smeće ljudskog roda ! To su najveći izdajnici svoga naroda i kao takvima bi im trebalo suditi !

Što god ja mislio o tome i koliko god ja bio ogorčen, oni su tu među nama.... i kad god pomislim na te kalkulante koji danas koriste nezaslužene mirovine, aute, kredite sjetim se te 1991.godine. Sjetim se sebe i mojih prijatelja. Sjetim se nas djece, naših čistih srca, našeg domoljubnog zanosa..... Mi ništa nismo kalkulirali ! Svaka slijedeća minuta provedena u ratu
značila je veliku mogućnost za ranjavanje, mogućnost za ostanak bez dijela tijela, mogućnost da se pogine ! Ali smrt je bila najmanji problem. Poginuti časno za Domovinu, poginuti časno za Slobodu, to nikome od nas nije bio problem. O tome se nije pričalo, to se podarzumijevalo!
Znam da sve ovo danas zvuči drugačije nego iz perspektive '91. godine ali nismo kalkulirali onda ne kalkuliramo niti danas .

- 18:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>